Čude svi kao pura dreku da što je to nagnalo čovjeka da se autom zaputio put đakovačkog korza. Uz to nosio je i nož pa je čuđenje tim veće.

Nadležni u gradskim strukturama zatražili su odmah i najstrože kažnjavanje dotičnog pedeset devetogodišnjaka jer je narušio mir ovog pitomog slavonskog mjesta.

I doista, ni način ni mjesto koje je on odabrao za svoj čin protesta nisu primjereni modernim civilizacijskih tekovinama, ali ne možemo se ne zapitati: "Što je to nagnalo ovog čovjeka na takav čin?!"

Sadržaj se nastavlja...

Njegove riječi koje je izvikivao dok se u stilu ISIL-a zabijao u vrata gradske uprave i dok je nožem jurcao korzom, mogu reći puno toga. "Gladan sam", "Nemam cipele" i ostalo govore više i od noža u rukama i alkohola u njegovoj krvi, ako ga je, kako tvrde očevici, bilo u popriličnoj dozi. Govore one kako se radi o očajnom čovjeku koji ne vidi više riješenje za svoje probleme, govore one o čovjeku kakvih je danas, nažalost, među nama popriličan broj.

Ljudi koji su ostali bez svega, ljudi od kojih je društvo i država diglo ruku hodaju danas našim gradovima kao temprirane bombe pa nas ne treba čuditi kad netko od njih i eksplodira kao što smo to vidjeli danas. A ono što je u takvim situacijama najgora varijanta jest sagledavanje posljedica, kojih srećom po nevine danas nije bilo, a ne traženje uzroka. Takvih je situacija u hrvatskom društvu poprilično pa gledamo cirkusante u Saboru koji u slobodno vrijeme naplaćuju 800 kuna za slikanje u noćnom klubu, gledamo navijače kako igrače drugih nacija pozivaju na sisanje falusa ili uvaženi poduzetnici kažu da su bili neubrojivi dok su jurili brodom koji je u smrt odveo dvoje nevinih ljudi.

Doista, postavlja se opravdano pitanje da kako je moguće da slučajeva kao današnjih u Đakovu nema čak i više. "Pucanje" ljudi je sve češće, a posljedice će bojimo se jednom biti i katastrofalne pa će se o Hrvatskoj pričati kao o zemlji tempiranih bombi umjesto da se o nama piše kao o zemlji koja je stvorena za život i uživanje...

I kao što je "pacijent" danas uputio svoj vapaj za vlastiti spas, i mi ga upućujemo svim odgovornima da napokon počnu raditi ono za što su plaćeni i da se prestanu čuditi.

No, da ne duljimo, najbolji opis situacije dao je general Vasilije Mitu (poznatiji kao Siniša Vuco) i njegov bend Živo blato:

Jedan od "pacijenata"